Intervju sa Dragoljubom Đuričićem, svetski poznatim bubnjarem i muzičarem

Publika ne voli da joj podilaziš

„Danas muzičari sviraju tako, da podilaze publici, publika ne voli da joj podilaziš, već želi da je pobediš…Bubnjeva u Beogradu se sjeća čitav svijet, oni su bili i ostali simbol vjere i pozitivnosti, naravno to se ne odnosi na one koji su bubnjeve zloupotrijebili … “ kaže Đuričić.

Šta Vas vezuje za Vrbas, gostovali ste i boravili ovde u više navrata i pre postojanja Škole bubnjeva?
Pa, Vrbas mi je nekako više moj nego, neka druga mjesta u Vojvodini, mnogo mojih sunarodnika živi ovdje, nekako se svojevremeno katunaska nahija preselila ovdje. Sada tu ima baš puno finih ljudi, a nekako su baš od nas malo zaboravljeni, e baš sam se ja motivisao da se dobro upoznam i da se malo posvetim toj našoj djeci koja odrastaju u Vrbasu.
Kako je interesovanje pokazao Vrbas za besplatnu Školu bubnjeva, koju organizujete u gradu?
Moram da priznam da je interesovanje veliko, čak mislim da se svakim danom to pokazuje još kao da raste. Ja sam već djecu podijelio u dvije grupe i kako mi se čini možda ćemo i treću formirati.
Da li se uvek, najpre, kod najmladjih prepoznaju svi eventualni talenti, pa i muzički?
Pa pazite, ja bubnjeve vezujem za odrastanje, stasavanje za život dakle ne moraju svi, ma čak niko da postane bubnjar, ali sam siguran da spajanjem života sa ritmom zapravo upoznajemo sebe. Samim tim i sebe spremamo za život. Dakle, ovo je svakom čovjeku nešto novo, a ustvari čovjek mora da otkrije ritam u sebi i tek onda shvati koliko mu je ritam u životu važan i koliko se sa njim srijeće svakodnevno.
Ostvarili ste briljantnu muzičku karijeru i na našoj muzičkoj sceni u prvi plan stavili bubnjeve?
Pa, zašto da ne. Bubnjevi su apsolutni pokretač možda su nekada bespravno na sceni pozadi. Mislim da sam samo oslobodio muziku stege i zakona, jer je bubanj totalni fundament, jer kada u bendu imate dobrog bubnjara mislim da je onda orkestar dobar. Nema dobrog orkestra bez dobrog bubnjara.
Kako Vam je to uspelo da od bubnjeva napravite prvi solistički instrument?
Godinama sam svirao pratio skoro sve što se moglo u našoj velikoj zemlji pratiti i onda mi je samo po sebi došlo da krenem od ritma praviti muziku. Dakle, ja sam eto kako-tako počeo da sviram neke melodije samo sa bubnjem.
Svirali ste u našim najpoznatijim, sada već legendarnim grupama, “Leb i sol”, “Kerber”, ”Yu grupa…” bili ste u pratećim bendovima Zdravka Čolića, Djoke Balaševića, kako se sećate tog perioda?
To je sve toliko divno i utkano u moj život, svaka grupa na svoj način, njihova različitost me je ovoliko otvorila i raširila. Dakle, moje davanje njima me je sada napravilo ovakvim, posebnim i sigurnim. Dakle ja sam sa bubnjevima izadjem nekada i pred 300 do 40. 000 ljudi i nemam nikakav strah da neću uspjeti…!!!
Kako ocenjujete i vidite današnju muzičku scenu Srbije?
Pa, danas se podilazi publici, jer je neko mlade muzičare naučio krivo da treba da zarade i da će samo zaraditi ako publici podiđu, a ne shvataju da publika ne voli da joj podilaziš već želi da je pobediš…!!!! To je kao u ljubavi, podilaziš djevojci i neminovan sledeći korak je da ćeš izgubiti ličnost, a kada izgubite ličnost onda djevojka nema šta da voli i vi se čudite zašto vas je ostavila.
Imate iskustvo u radu u muzičkim predstavama, kao što ste komponovali muziku čak i za balet?
Pozorište obožavam to je nešto posebno tu treba da napravite dopunu, a da ne smetate, to je jedna posebna muzička kategorija. Baš sam uradio puno predstava za pozorište i puno i sa grupom “Leb i sol” gdje sam zapravo i stasao da to mogu da radim sam. Mislim da su neke stvari ušle u istoriju naše kulture kao predstave Zapali me, Blize, Ujka Vanja, Derviš i smrt, a posebno balet Dr Džekil and mister Hajd.
Ne znam da li je prejaka reč, ako kažem da ste i planetarno poznati, naravno, kao umetnik i bubnjar, šta je bilo najavažnije za ostvariti takav uspeh i takvu karijeru?
To stvarno ne znam, nema tog recepta, nešto se u trenutku dogodilo, nikada neću saznati kako sam bubnjevima doveo u rodno mjesto mog oca, Kobilji Do u Katunskoj nahiji, treće godine oko 12 000 ljudi. Nikada neću saznati zašto je to toliko narod podržao, a oni koji nas kroz živote vode se potrudili da to zatvore, završe i onemoguće da se narod oko jedne ideje okuplja. To je nešto što me čini sretnim, ali ne znam kako. Znam samo da me to nimalo nije promijenilo, i dalje najviše volim kada se sretnem sa proizvodjačima hrane iz Srbije koji dodju da prodaju svoje proizvode na Kalenić pijaci kao i ljude iz gradske čistoće sa kojima imam skoro svaki dan kontakt ulicama Beograda…
Karijeru su pratila i mnogobojna priznanja, nagrade, ali ja Vas pitam šta Vam znači ona pod nazivom “Najotporniji umetnik”?
Nagrade su za moj pojam malo izvikana kategorija najveća mi je nagrada da me i dan danas na ulici srijeću ljudi koji me poštuju kao i ja njih. Dakle najveća nagrada je kada se nikada ne odvajate od gomile koja se zove ili čini NAROD.
Kako iz današnje perspektive vidite taj otporni period, da li je sve bilo po onoj za džabe smo krečili?
To je divan period jednog naroda, to je ponos. Dakle ovaj narod je bar pokušao da svojim negodovanjem ponuđenog djeci ostavi nešto, da djeci omogući da se bolje na svom osjećaju, a šta dakle ćud pojedinca je problem i ne dozvoljava da se to ostvari. Evo, danas šta se događa, da li se neko buni što školujemo đecu i dajemo ih tamo nekom, jer oni njima tamo valjaju, a nama ne. Kako da drugačije to protumačim…?! Vidite li kako se i ko grabi oko politike kao da nas to baš toliko interesuje, pa kada se skine sa funkcije odmah ga podaništvo i poltronstvo briše i niko ga se ne sjeća, a bubnjeva se sjeća u Beogradu čitav svijet…!!! Nije pristojno da imenujem, ali sada bih vam mogao reći bar doskoro 100 važnih imena kojih se više niko ne sjeća…!!! Otpor kao otpor je prošlost možda je i degradirao, ali bubnjevi su ostali. I svi ih se sjećaju oni su bili i ostali signal neke vjere i pozitivnosti, ali to se ne odnosi na one koji su bubnjeve zloupotrijebili.

Briga za mlade
Mnogo sam sretan i ponosan na djecu iz Vrbasa i možete ih anketitrati da vam oni kažu kako se lijepo i dobro družimo. Želim da pohvalim opštinu Vrbas kao i ideju da se nešto uradi za djecu Vrbasa. To se zove briga za mlade, ma kako to sada iz ovog ugla izgledalo.